Euđenio Montale, Odisej Elitis, Jorgos Seferis: PESME (Tema: tri nobelovca i more)
Euđenio
Montale (1896 – 1981)
SIPINE
KOSTI
Ne
išti od nas reč što sa svih strana
rubi
nam dušu bezličnu i slovom je jare
iskazuje,
reč što sija poput šafrana
zagubljenog
usred prašnjave pustare.
O
čoveče, ti što odlaziš, siguran,
prijatelj
drugima, a i sebi čak,
ne
leči tvoja senka, koju ilinštak
piše
po zidu s kog je malter odran!
Ne
išti od nas ključ da otvoriš vaseljenu,
već
poneki slog, čvornovat i suv, nalik drenu.
Jedino
što ti danas kazati možemo
jeste
ono što NISMO, ono što NEĆEMO.
AGAVA
NA HRIDI
Jugo
O
pomamni vetre juga,
isušuješ
sprženo
zelenožuto
tle;
dok
nebom rasuti u titranje
plavkasti
zraci svetle,
pramena
pruga
oblaka
promine i nestaje.
Časi
kolebanja,
drhtaji
života što beži
kao
voda između prstiju;
nepojamna
zbivanja,
svetlosti-senke,
gibanja
ovozemnih
nestalnih stvari;
o
sušna krila vazduha
sada
sam
agava
koja korenom rije
u
pukotine hridi
i
beži od mora sa kracima algi
što
širi goleme ralje i kidiše na stenje;
i
dok traje vrenje
svake
suštine, sa svojim pupoljcima
koji
više ne mogu raspupiti, u razdanje
svoju
nepomičnost osećam kao stradanje.
Severac
Iščezli
su sada kruzi nespokoja
što
su brazdali jezero srca.
Prestalo
i cviljenje tvari koja
jenjava
i u ropcu grca.
Gvozdena
volja danas mete prostore,
čupa
grmlje, vitla palmom,
a
po moru tlačenom ore
brazde
sa penastom čalmom.
U
pomami elemenata svaki oblik
podrhtava;
sve je sušt urlik,
jeka
razdiranih življenja; sve kida
prolaznosti
čas: nebeskim svodom letaju
ptice
ili lišće – ne znam – i nestaju.
A
ti, živote moj što cvokoćeš pod naletima
razbesnelih
vetrova
i
u naručju stiskaš rukoveti
još
nerascvalih cvetova,
kako
slutiš neprijateljske duhove
koji
nadleću u jatima
grčevitu
zemlju i stenje,
moj
živote lomni, kako danas
voliš
svoje korenje.
Maestral
Opet
je maina skolila
odasvud:
uz hridi mrmore vali.
Kroz
voćnjake je vrh pomolila
palma
na tihoj obali.
Lahor
okrzne
rub
mora i uzbiba mu skut
na
tren, tu se dašak rasprsne,
ali
nastavi put.
Ljeska
se ravan
u
modrini, širina, mreška se i blažena glača,
ogledajući
u silnom svom srcu kukavan
moj
život skitača.
O
moj soju, što preobražaj
u
ovim poznim ushitima
pokazuješ,
sa procvalim omladima
na
rukama, pogledaj:
ispod
guste plaveti
neba
poneka morska ptica mine;
nikad
ne počine: jer na svakoj slici piše: „Leti,
leti
u daljine“!
ARSENIO
Vihori
vitlaju prašinu
ponad
krovova, u vrtlozima, i po pustim
trgovima
gde ogrnuti konji
njuše
tle, ukipljeni pred
bleštavim
ulazima hotela.
Niz
šetalište, pored mora, silaziš
u
ovaj dan
čas
kišan čas sunčan, u kome kao da prašti,
remeteći
mu jednake,
tačno
nanizane sate, pripev
kastanjeta.
Znak
je to drugog puta: pođi njime.
Siđi
do vidika što ga natkriljuje
olovno
vetrilo, suknulo iznad virova,
od
njih skitar veći: slana maglina
koju
bundžijska pratvar uzvitla i duva
ka
oblacima; neka ti korak
hrska
po šljunku saplićući se
o
spletove algi; taj tren,
dugo
čekan, možda će te poštedeti
da
završiš putovanje, kariku
u
lancu, hod u mestu, o to suviše
znano
ludilo nepomičnosti, Arsenio...
Slušaj
kako među palmama zamire drhtav
cilik
violina kad se grom
oburva
uz lepet zgođenog lima;
olujina
je umilna kad
žežena
zvezda Ilinštaka sukne
posred
modrih nebesa a blisko se veče
čini
još daleko: ako ga munja ureže,
poput
bisernog drveta se raspukne
u
rumenkastoj svetlosti: a doboš
ciganski
tmulo se razleže.
Siđi
u tamu što se u tren
ruši
i podne pretvara u noć
s
rojem zapaljenih kugli što obalom palaca,
a
napolju, gde jedna jedina sen
drži
more i nebo, s rasutih čamaca
trepti
acetilen -
dok
drhtavo kaplje
nebo,
isparava se naplavljeno tle,
sve
oko tebe kipi, lupkaju
mlitave
nadstrešnice, silan huk brije
zemlju,
mlohave, dole šuškaju
niz
ulice, svetiljke od hartije.
Tako
zagubljena u vrbacima i rogozini
rosnoj,
ti, trstiko, tegliš za sobom
lepljivo
korenje, nikad
iščupano,
ceptiš od života i naginješ se
do
praznine što ječi od tužaljki
prigušenih,
a drevni u propnju talas
vitla
te i guta; sve što te
zahvati,
ulica, predvorje,
zidine,
ogledala, sabije te u jedno
mnoštvo
mrtvih, jedino i ledno,
pa
ako te neka kretnja dirne, il reč
do
tebe padne, Arsenio, to je, bar
u
satu na izmaku, možda javka nekog
smoždenog
života što iz tebe niče, a vetar
ga
raznosi s prahom zvezda.
KUĆA
NAD MOREM
Putovanje
završava ovde:
u
kukavnom lečenju što raspinje
dušu
nemoćnu ni da zavapi.
Sada
su minuti jednaki i ravnomerni,
slični
obrtaju čekrka na crpki.
Jedan
obrtaj: grgoljeći ulazi voda.
Obrtaj
drugi: druga voda, povremena škripa.
Putovanje
završava na ovom žalu
što
ga kinje stalne, spore plime.
Sem
lenjih isparina ništa ne razodeva
morske
dalji što se daškom
školjaka
osukuju: i retko se,
sred
mukle bonace
između
lelujavog nebesnog ostrvlja,
pomalja
Korzika grebenasta ili Kapraja.
Pitaš:
sve li tako čili
u
ovoj omaglici sećanja;
obistini
li se sudba
u
času snatrenja ili u uzdahu vala.
Ne
– reći bih ti hteo, već se bliži čas
kada
ćeš iz vremena istupiti;
beskonačan
biva možda samo onaj ko to želi,
a
možda ćeš, ko zna, to moći ti, ja – ne!
Mislim
da spasenja za većinu nema,
ali
neka neko pogazi svaki naum,
neka
pređe čistace i postane kakav želi biti.
Hteo
bih, pre nego podlegnem, da ti
pokažem
taj put uzmaka
nestalan
kao pena ili mreškanje
po
morskim ravnima.
Darujem
ti i svoje škrto nadanje.
Ne
znam ga, smoren, novim raspiriti danima:
nek
zalog tvojoj sudbini bude, da te spase.
Put
završava ukraj ovih obala
što
ih nagrizaju nasrtaji vala.
Tvoje
blisko srce koje me ne čuje
možda
se ka večnosti sada otiskuje.
(Prevod Milan Komnenić)
Odisej
Elitis (1911-1996)
Aksion
esti (odlomak)
Dakle
evo me
poslušnik
sam Kora
i
ostrvlja egejskog
ljubavnik
vatren poput srndaća
upućenik
sa maslinovom grančicom
i
ispijač sunca.
GODIŠNJICA
Doveo
sam svoj život dovde,
do
ovog belega gde se stalno
kraj
mora rve mladost
na
stenju, prsa
u
prsa sa vetrom
kuda
odlazi čovek,
koji
je samo čovek i ništa drugo,
koji
računa rosom svoje zelene
čase,
vizije svoga sluha
vodama,
krilima svoje griže savesti.
O,
život
dečaka koji postaje
muškarac
stalno kraj mora, dok
ga sunce
uči da diše tamo gde
nestaje
galebova senka.
Doveo sam svoj život
dovde,
beli račun, crni zbir,
malo drveća i malo
mokrog šljunka,
laki prsti da pomiluju
čelo:
čije čelo?
Cele su noći jecala
čekanja i ne postoji više
niko, ne može
da se čuje slobodan
korak,
da se pojavi osvežen
glas,
krme brodova
zapljuskivaće vodom dokove
ispisujući još plavlje
ime na svom horizontu;
malo godina, malo
talasa,
nežno veslanje
u sidrišta oko ljubavi.
Doveo sam svoj život
dovde,
gorku brazdu na pesku
koja će nestati
-onaj ko je video dva
oka kako dodiruju njegovu tišinu,
i spojio njihov sjaj
zatvarajući hiljadu svetova,
neka podseti na svoju
krv druga sunca,
bliže svetlosti
postoji osmeh koji
plaća za vatru -
ali ovde u ovom predelu
koji u neznanju tone
u otvoreno i
nemilosrdno more,
uspeh gubi lišće
kovitlaci krila
i trenutaka vezanih za
tle,
tvrdo tle pod
nestrpljivim
tabanima, tle za
vrtoglavicu,
ugašen vulkan.
Doveo sam svoj život
dovde,
kamen posvećen vlažnom
elementu,
dalje od ostrva,
dublje od talasa,
u susedstvu sa sidrima.
-Kada prođu brodovi
razbijajući žestoko
novu prepreku i kad je
pobede,
i kad sa svim svojim
delfinima zablista nada,
sunčani dobitak u
ljudskom srcu –
mreže sumnje izvlače
neki oblik od soli,
izvajan s mukom
ravnodušan i beo,
koji skreće ka moru
šupljine svojih očiju
podupirući beskraj.
(Prevod: pesma „Godišnjica“ Ksenija Maricki-Gađanski)
Peščanik nepoznatog
I
Sunce se pomamljuje,
njegova vezana senka saleće more
Kućica, dve kućice,
dlan koji se otvara od svežine i miriše na svaku stvar
Plamenovi plamenovi
koji se usukuju i bude zatvorenu kapiju smeha
Vreme je da se more
suoči sa pogibeljima
Šta hoćete pita zrak,
šta hoćete pita nada dok skida beli kaput
Vetar je odagnao žegu,
dva oka premišljaju
Ne znajući šta ih čeka
jer im je budućnost teška
I dan će doći kada će
plovak oponašati sidro i osetiti ukus ponora
Doći će dan kada će
njihovo dvojno biće postati jedno
Više ili niže od vrhova
večeras okrnjenih pesmom
Nevažno je Večernje,
važno je drugde
Jedna devojka, dve
devojke, naginju se nad jasminom i nestaju
Ostaje tanak mlaz vode
da ih opeva ali su se noći spustile da ga ispiju
Veliki golubovi i
osećanja pokrivaju tišinu
Čini se da toj strasti
ne mogu odoleti
I niko ne zna da li će
se bol razgaliti s njima
Plovućci su sve ređi,
zvezde žmirkaju zaljubljenima
Sve drhti, sve cepti,
sve se spaja – besmrtnost je najzad došla
Nju ištu ruke koje
stežu sudbinu a ona se promenila i postala silovit vetar
-Izgleda da je
besmrtnost došla.
Iz zbirke „Sunce prvo“
(1943.)
*
Napola potopljene barke
brižljivo obrađene
oplate
vetrovi po golim nogama
vetrovi po zamuklim
ulicama.
Kamene stepenice,
mutavac, ludak
i napola oživela nada.
Silan žamor, zvona
u belim dvorištima
kosturi na obali
slikarije, katran,
lakovi,
pripreme za Petnaesti
avgust
belo rublje, plave
ratne zastave
i napola oživela nada.
*
Čitavog dana hodili smo
kroz polja
sa ženama, zvezdama i
psima
igrali smo, pevali i pili
svežu vodu
koja izvire sa dna
vekova.
Ugrabili smo i časak od
sumraka
zagledajući se duboko u
oči,
leptir je izleteo iz
naših grudi
a uveče smo zapalili
vatru
i zapevali pesmu:
vatro, lepa vatro, ne
žali cepanice,
vatro, lepa vatro,
nikada ne budi pepeo
vatro, lepa vatro,
sagori i nas,
kaži nam šta je život
nama koji smo od dobrog
roda.
*
Ispijajući korintsko
sunce
čitajući natpise na
mermernim spomenicima
obilazeći vinogorja i
mora
gađajući trozupcem ribe
u talasima
našao sam ove stranice
gde pesma sunca
kazuje o predelu gde se
žudnja zatvorila.
Pijem vodu, berem voće,
zavlačim ruku u granje
vetra
limunovi rasipaju polen
leta,
zelene ptice kljuju mi
snove
a ja uzmičem
razrogačenog oka
gledajući gde se ponovo
rađa svet.
(pesme su preuzete iz
knjige „Rečnik zaljubljenika u Grčku“ Žaka Lakarijera, koju je sa francuskog
preveo Milan Komnenić)
Jorgos Seferis (1900 –
1971)
GIMNOPEDIJE
I
SANTORINI
Nagni se ako možeš nad more tamno
i zaboravi zvuk frule pred bosim nogama
koje pregaziše tvoj san u drugom potonulom životu.
Napiši ako možeš na poslednjoj svojoj školjci
dan ime mesto
i baci je u more da zaroni.
Ležali smo nagi na plavom kamenu
gledajući ostrva koja su izranjala
gledajući crvena ostrva kako tonu
u svoj san, u naš san.
Nađosmo se ovde nagi držeći
terazije koje su prevagnule na stranu nepravde.
Oslonac snage neskrivena volja svesna ljubav
na podnevnom suncu namere sazrevaju,
put sudbine i udarac mladog dlana
na plećima;
na mestu koje se rasulo koje nema više snage
na mestu koje je nekad bilo naše
tonu ostrva rđa i pepeo.
Srušeni oltari
i zaboravljeni prijatelji
lišće palme u blatu.
Pusti, ako možeš, tvoje ruke da putuju
ovde u uvali vremena
brodom koji je dodirnuo horizont.
Kada je kocka udarila u ploču
kada je koplje pogodilo oklop
kada je oko ugledalo stranca
kada se ugasila ljubav
u dušama raskomadanim od bola;
kada gledaš oko sebe i vidiš
svuda noge pokošene
svuda ruke umorene
svuda oči ugašene;
kada ne ostaje više da izabereš
čak ni smrt koju si tražio za sebe
slušajući vrisak neki
čak i zavijanje vuka,
pravda je na tvojoj strani;
pusti ako možeš tvoje ruke da putuju
odreci se nevernog vremena
i uroni, uranja onaj koji nosi veliko kamenje.
II
MIKENA
Pruži mi ruke svoje, pruži mi ruke svoje,
pruži mi ruke svoje.
Videh u noći
oštar vrh planine
videh ravnicu poplavljenu
svetlošću nevidljivog meseca
videh, okrećući glavu
gomilu crnog kamenja
i moj život napet kao struna
početak i kraj
poslednji trenutak;
ruke moje.
Uranja onaj ko nosi veliko kamenje;
nosih to kamenje dok sam imao snage
voleh to kamenje dok sam imao snage
to kamenje, sudbinu moju.
Ranila me zemlja moja,
razdirala me košulja moja
osudili me bogovi moji,
to kamenje.
Znam da ne znaju, ali ja
koji sam toliko puta prešao put
od ubice do žrtve
od žrtve do kazne
i od kazne do novog ubistva,
dodirujući
beskrajni purpur
one večeri povratka
kada zapištaše Uzvišene
u oskudnoj travi-
videh zmije i guje isprepletane
oko prokletog roda
sudbine naše.
Glasovi iz kamena od sna
dublji ovde gde svet postaje mračan,
sećanje na patnju ukorenjeno u ritmu
kojim su po zemlji udarale noge
zaboravljene.
Naga tela uronjena u temelje
drugog vremena. Pogled
prikovan za znak,
koji ma koliko želeo ne možeš prepoznati;
duša
koja se bori da postane tvoja duša.
Čak ni tišina nije više tvoja
ovde gde su stali vodenični žrvnji.
Oktobar, 1935
I
SANTORINI
Nagni se ako možeš nad more tamno
i zaboravi zvuk frule pred bosim nogama
koje pregaziše tvoj san u drugom potonulom životu.
Napiši ako možeš na poslednjoj svojoj školjci
dan ime mesto
i baci je u more da zaroni.
Ležali smo nagi na plavom kamenu
gledajući ostrva koja su izranjala
gledajući crvena ostrva kako tonu
u svoj san, u naš san.
Nađosmo se ovde nagi držeći
terazije koje su prevagnule na stranu nepravde.
Oslonac snage neskrivena volja svesna ljubav
na podnevnom suncu namere sazrevaju,
put sudbine i udarac mladog dlana
na plećima;
na mestu koje se rasulo koje nema više snage
na mestu koje je nekad bilo naše
tonu ostrva rđa i pepeo.
Srušeni oltari
i zaboravljeni prijatelji
lišće palme u blatu.
Pusti, ako možeš, tvoje ruke da putuju
ovde u uvali vremena
brodom koji je dodirnuo horizont.
Kada je kocka udarila u ploču
kada je koplje pogodilo oklop
kada je oko ugledalo stranca
kada se ugasila ljubav
u dušama raskomadanim od bola;
kada gledaš oko sebe i vidiš
svuda noge pokošene
svuda ruke umorene
svuda oči ugašene;
kada ne ostaje više da izabereš
čak ni smrt koju si tražio za sebe
slušajući vrisak neki
čak i zavijanje vuka,
pravda je na tvojoj strani;
pusti ako možeš tvoje ruke da putuju
odreci se nevernog vremena
i uroni, uranja onaj koji nosi veliko kamenje.
II
MIKENA
Pruži mi ruke svoje, pruži mi ruke svoje,
pruži mi ruke svoje.
Videh u noći
oštar vrh planine
videh ravnicu poplavljenu
svetlošću nevidljivog meseca
videh, okrećući glavu
gomilu crnog kamenja
i moj život napet kao struna
početak i kraj
poslednji trenutak;
ruke moje.
Uranja onaj ko nosi veliko kamenje;
nosih to kamenje dok sam imao snage
voleh to kamenje dok sam imao snage
to kamenje, sudbinu moju.
Ranila me zemlja moja,
razdirala me košulja moja
osudili me bogovi moji,
to kamenje.
Znam da ne znaju, ali ja
koji sam toliko puta prešao put
od ubice do žrtve
od žrtve do kazne
i od kazne do novog ubistva,
dodirujući
beskrajni purpur
one večeri povratka
kada zapištaše Uzvišene
u oskudnoj travi-
videh zmije i guje isprepletane
oko prokletog roda
sudbine naše.
Glasovi iz kamena od sna
dublji ovde gde svet postaje mračan,
sećanje na patnju ukorenjeno u ritmu
kojim su po zemlji udarale noge
zaboravljene.
Naga tela uronjena u temelje
drugog vremena. Pogled
prikovan za znak,
koji ma koliko želeo ne možeš prepoznati;
duša
koja se bori da postane tvoja duša.
Čak ni tišina nije više tvoja
ovde gde su stali vodenični žrvnji.
Oktobar, 1935
(Prevod Ljiljana Korica)