Euđenio Montale, Odisej Elitis, Jorgos Seferis: PESME (Tema: tri nobelovca i more)

Euđenio Montale (1896 – 1981)

SIPINE KOSTI

Ne išti od nas reč što sa svih strana
rubi nam dušu bezličnu i slovom je jare
iskazuje, reč što sija poput šafrana
zagubljenog usred prašnjave pustare.

O čoveče, ti što odlaziš, siguran,
prijatelj drugima, a i sebi čak,
ne leči tvoja senka, koju ilinštak
piše po zidu s kog je malter odran!

Ne išti od nas ključ da otvoriš vaseljenu,
već poneki slog, čvornovat i suv, nalik drenu.
Jedino što ti danas kazati možemo
jeste ono što NISMO, ono što NEĆEMO.

AGAVA NA HRIDI

Jugo

O pomamni vetre juga,
isušuješ sprženo
zelenožuto tle;
dok nebom rasuti u titranje
plavkasti zraci svetle,
pramena pruga
oblaka promine i nestaje.
Časi kolebanja,
drhtaji života što beži
kao voda između prstiju;
nepojamna zbivanja,
svetlosti-senke, gibanja
ovozemnih nestalnih stvari;
o sušna krila vazduha
sada sam
agava koja korenom rije
u pukotine hridi
i beži od mora sa kracima algi
što širi goleme ralje i kidiše na stenje;
i dok traje vrenje
svake suštine, sa svojim pupoljcima
koji više ne mogu raspupiti, u razdanje
svoju nepomičnost osećam kao stradanje.

Severac

Iščezli su sada kruzi nespokoja
što su brazdali jezero srca.
Prestalo i cviljenje tvari koja
jenjava i u ropcu grca.
Gvozdena volja danas mete prostore,
čupa grmlje, vitla palmom,
a po moru tlačenom ore
brazde sa penastom čalmom.
U pomami elemenata svaki oblik
podrhtava; sve je sušt urlik,
jeka razdiranih življenja; sve kida
prolaznosti čas: nebeskim svodom letaju
ptice ili lišće – ne znam – i nestaju.
A ti, živote moj što cvokoćeš pod naletima
razbesnelih vetrova
i u naručju stiskaš rukoveti
još nerascvalih cvetova,
kako slutiš neprijateljske duhove
koji nadleću u jatima
grčevitu zemlju i stenje,
moj živote lomni, kako danas
voliš svoje korenje.

 Maestral

Opet je maina skolila
odasvud: uz hridi mrmore vali.
Kroz voćnjake je vrh pomolila
palma na tihoj obali.

Lahor okrzne
rub mora i uzbiba mu skut
na tren, tu se dašak rasprsne,
ali nastavi put.

Ljeska se ravan
u modrini, širina, mreška se i blažena glača,
ogledajući u silnom svom srcu kukavan
moj život skitača.

O moj soju, što preobražaj
u ovim poznim ushitima
pokazuješ, sa procvalim omladima
na rukama, pogledaj:

ispod guste plaveti
neba poneka morska ptica mine;
nikad ne počine: jer na svakoj slici piše: „Leti,
leti u daljine“!

ARSENIO

Vihori vitlaju prašinu
ponad krovova, u vrtlozima, i po pustim
trgovima gde ogrnuti konji
njuše tle, ukipljeni pred
bleštavim ulazima hotela.
Niz šetalište, pored mora, silaziš
u ovaj dan
čas kišan čas sunčan, u kome kao da prašti,
remeteći mu jednake,
tačno nanizane sate, pripev
kastanjeta.

Znak je to drugog puta: pođi njime.
Siđi do vidika što ga natkriljuje
olovno vetrilo, suknulo iznad virova,
od njih skitar veći: slana maglina
koju bundžijska pratvar uzvitla i duva
ka oblacima; neka ti korak
hrska po šljunku saplićući se
o spletove algi; taj tren,
dugo čekan, možda će te poštedeti
da završiš putovanje, kariku
u lancu, hod u mestu, o to suviše
znano ludilo nepomičnosti, Arsenio...

Slušaj kako među palmama zamire drhtav
cilik violina kad se grom
oburva uz lepet zgođenog lima;
olujina je umilna kad
žežena zvezda Ilinštaka sukne
posred modrih nebesa a blisko se veče
čini još daleko: ako ga munja ureže,
poput bisernog drveta se raspukne
u rumenkastoj svetlosti: a doboš
ciganski tmulo se razleže.

Siđi u tamu što se u tren
ruši i podne pretvara u noć
s rojem zapaljenih kugli što obalom palaca,
a napolju, gde jedna jedina sen
drži more i nebo, s rasutih čamaca
trepti acetilen -
dok drhtavo kaplje
nebo, isparava se naplavljeno tle,
sve oko tebe kipi, lupkaju
mlitave nadstrešnice, silan huk brije
zemlju, mlohave, dole šuškaju
niz ulice, svetiljke od hartije.
Tako zagubljena u vrbacima i rogozini
rosnoj, ti, trstiko, tegliš za sobom
lepljivo korenje, nikad
iščupano, ceptiš od života i naginješ se
do praznine što ječi od tužaljki
prigušenih, a drevni u propnju talas
vitla te i guta; sve što te
zahvati, ulica, predvorje,
zidine, ogledala, sabije te u jedno
mnoštvo mrtvih, jedino i ledno,
pa ako te neka kretnja dirne, il reč
do tebe padne, Arsenio, to je, bar
u satu na izmaku, možda javka nekog
smoždenog života što iz tebe niče, a vetar
ga raznosi s prahom zvezda.

KUĆA NAD MOREM

Putovanje završava ovde:
u kukavnom lečenju što raspinje
dušu nemoćnu ni da zavapi.
Sada su minuti jednaki i ravnomerni,
slični obrtaju čekrka na crpki.
Jedan obrtaj: grgoljeći ulazi voda.
Obrtaj drugi: druga voda, povremena škripa.

Putovanje završava na ovom žalu
što ga kinje stalne, spore plime.
Sem lenjih isparina ništa ne razodeva
morske dalji što se daškom
školjaka osukuju: i retko se,
sred mukle bonace
između lelujavog nebesnog ostrvlja,
pomalja Korzika grebenasta ili Kapraja.

Pitaš: sve li tako čili
u ovoj omaglici sećanja;
obistini li se sudba
u času snatrenja ili u uzdahu vala.
Ne – reći bih ti hteo, već se bliži čas
kada ćeš iz vremena istupiti;
beskonačan biva možda samo onaj ko to želi,
a možda ćeš, ko zna, to moći ti, ja – ne!
Mislim da spasenja za većinu nema,
ali neka neko pogazi svaki naum,
neka pređe čistace i postane kakav želi biti.
Hteo bih, pre nego podlegnem, da ti
pokažem taj put uzmaka
nestalan kao pena ili mreškanje
po morskim ravnima.
Darujem ti i svoje škrto nadanje.
Ne znam ga, smoren, novim raspiriti danima:
nek zalog tvojoj sudbini bude, da te spase.

Put završava ukraj ovih obala
što ih nagrizaju nasrtaji vala.
Tvoje blisko srce koje me ne čuje
možda se ka večnosti sada otiskuje.

(Prevod Milan Komnenić)





Odisej Elitis (1911-1996)

Aksion esti (odlomak)

Dakle evo me
poslušnik sam Kora
i ostrvlja egejskog
ljubavnik vatren poput srndaća
upućenik sa maslinovom grančicom
i ispijač sunca.


GODIŠNJICA

Doveo sam svoj život dovde,
do ovog belega gde se stalno
kraj mora rve mladost
na stenju, prsa
u prsa sa vetrom
kuda odlazi čovek,
koji je samo čovek i ništa drugo,
koji računa rosom svoje zelene
čase, vizije svoga sluha
vodama, krilima svoje griže savesti.
O, život
dečaka koji postaje muškarac
stalno kraj mora, dok ga sunce
uči da diše tamo gde nestaje
galebova senka.

Doveo sam svoj život dovde,
beli račun, crni zbir,
malo drveća i malo
mokrog šljunka,
laki prsti da pomiluju čelo:
čije čelo?
Cele su noći jecala čekanja i ne postoji više
niko, ne može
da se čuje slobodan korak,
da se pojavi osvežen glas,
krme brodova zapljuskivaće vodom dokove
ispisujući još plavlje ime na svom horizontu;
malo godina, malo talasa,
nežno veslanje
u sidrišta oko ljubavi.

Doveo sam svoj život dovde,
gorku brazdu na pesku koja će nestati
-onaj ko je video dva oka kako dodiruju njegovu tišinu,
i spojio njihov sjaj zatvarajući hiljadu svetova,
neka podseti na svoju krv druga sunca,
bliže svetlosti
postoji osmeh koji plaća za vatru  -
ali ovde u ovom predelu koji u neznanju tone
u otvoreno i nemilosrdno more,
uspeh gubi lišće
kovitlaci krila
i trenutaka vezanih za tle,
tvrdo tle pod nestrpljivim
tabanima, tle za vrtoglavicu,
ugašen vulkan.
Doveo sam svoj život dovde,
kamen posvećen vlažnom elementu,
dalje od ostrva,
dublje od talasa,
u susedstvu sa sidrima.
-Kada prođu brodovi razbijajući žestoko
novu prepreku i kad je pobede,
i kad sa svim svojim delfinima zablista nada,
sunčani dobitak u ljudskom srcu –
mreže sumnje izvlače
neki oblik od soli,
izvajan s mukom
ravnodušan i beo,
koji skreće ka moru šupljine svojih očiju
podupirući beskraj.

(Prevod: pesma „Godišnjica“ Ksenija Maricki-Gađanski)


Peščanik nepoznatog

I

Sunce se pomamljuje, njegova vezana senka saleće more

Kućica, dve kućice, dlan koji se otvara od svežine i miriše na svaku stvar

Plamenovi plamenovi koji se usukuju i bude zatvorenu kapiju smeha

Vreme je da se more suoči sa pogibeljima

Šta hoćete pita zrak, šta hoćete pita nada dok skida beli kaput

Vetar je odagnao žegu, dva oka premišljaju

Ne znajući šta ih čeka jer im je budućnost teška

I dan će doći kada će plovak oponašati sidro i osetiti ukus ponora

Doći će dan kada će njihovo dvojno biće postati jedno

Više ili niže od vrhova večeras okrnjenih pesmom

Nevažno je Večernje, važno je drugde

Jedna devojka, dve devojke, naginju se nad jasminom i nestaju

Ostaje tanak mlaz vode da ih opeva ali su se noći spustile da ga ispiju

Veliki golubovi i osećanja pokrivaju tišinu

Čini se da toj strasti ne mogu odoleti

I niko ne zna da li će se bol razgaliti s njima

Plovućci su sve ređi, zvezde žmirkaju zaljubljenima

Sve drhti, sve cepti, sve se spaja – besmrtnost je najzad došla

Nju ištu ruke koje stežu sudbinu a ona se promenila i postala silovit vetar

-Izgleda da je besmrtnost došla.


Iz zbirke „Sunce prvo“ (1943.)


*
Napola potopljene barke
brižljivo obrađene oplate
vetrovi po golim nogama
vetrovi po zamuklim ulicama.
Kamene stepenice,
mutavac, ludak
i napola oživela nada.

Silan žamor, zvona
u belim dvorištima
kosturi na obali
slikarije, katran, lakovi,
pripreme za Petnaesti avgust
belo rublje, plave ratne zastave
i napola oživela nada.

*
Čitavog dana hodili smo kroz polja
sa ženama, zvezdama i psima
igrali smo, pevali i pili svežu vodu
koja izvire sa dna vekova.

Ugrabili smo i časak od sumraka
zagledajući se duboko u oči,
leptir je izleteo iz naših grudi
a uveče smo zapalili vatru
i zapevali pesmu:
vatro, lepa vatro, ne žali cepanice,
vatro, lepa vatro, nikada ne budi pepeo
vatro, lepa vatro, sagori i nas,
kaži nam šta je život
nama koji smo od dobrog roda.


*
Ispijajući korintsko sunce
čitajući natpise na mermernim spomenicima
obilazeći vinogorja i mora
gađajući trozupcem ribe u talasima
našao sam ove stranice gde pesma sunca
kazuje o predelu gde se žudnja zatvorila.

Pijem vodu, berem voće,
zavlačim ruku u granje vetra
limunovi rasipaju polen leta,
zelene ptice kljuju mi snove
a ja uzmičem razrogačenog oka
gledajući gde se ponovo rađa svet.


(pesme su preuzete iz knjige „Rečnik zaljubljenika u Grčku“ Žaka Lakarijera, koju je sa francuskog preveo Milan Komnenić)





Jorgos Seferis (1900 – 1971)

GIMNOPEDIJE

I
SANTORINI

Nagni se ako možeš nad more tamno
i zaboravi zvuk frule pred bosim nogama
koje pregaziše tvoj san u drugom potonulom životu.

Napiši ako možeš na poslednjoj svojoj školjci
dan ime mesto
i baci je u more da zaroni.

Ležali smo nagi na plavom kamenu
gledajući ostrva koja su izranjala
gledajući crvena ostrva kako tonu
u svoj san, u naš san.
Nađosmo se ovde nagi držeći
terazije koje su prevagnule na stranu nepravde.

Oslonac snage neskrivena volja svesna ljubav
na podnevnom suncu namere sazrevaju,
put sudbine i udarac mladog dlana
na plećima;
na mestu koje se rasulo koje nema više snage
na mestu koje je nekad bilo naše
tonu ostrva rđa i pepeo.

Srušeni oltari
i zaboravljeni prijatelji
lišće palme u blatu.

Pusti, ako možeš, tvoje ruke da putuju
ovde u uvali vremena
brodom koji je dodirnuo horizont.
Kada je kocka udarila u ploču
kada je koplje pogodilo oklop
kada je oko ugledalo stranca
kada se ugasila ljubav
u dušama raskomadanim od bola;
kada gledaš oko sebe i vidiš
svuda noge pokošene
svuda ruke umorene
svuda oči ugašene;
kada ne ostaje više da izabereš
čak ni smrt koju si tražio za sebe
slušajući vrisak neki
čak i zavijanje vuka,
pravda je na tvojoj strani;
pusti ako možeš tvoje ruke da putuju
odreci se nevernog vremena
i uroni, uranja onaj koji nosi veliko kamenje.

II

MIKENA

Pruži mi ruke svoje, pruži mi ruke svoje,
pruži mi ruke svoje.

Videh u noći
oštar vrh planine
videh ravnicu poplavljenu
svetlošću nevidljivog meseca
videh, okrećući glavu
gomilu crnog kamenja
i moj život napet kao struna
početak i kraj
poslednji trenutak;
ruke moje.

Uranja onaj ko nosi veliko kamenje;
nosih to kamenje dok sam imao snage
voleh to kamenje dok sam imao snage
to kamenje, sudbinu moju.
Ranila me zemlja moja,
razdirala me košulja moja
osudili me bogovi moji,
to kamenje.

Znam da ne znaju, ali ja
koji sam toliko puta prešao put
od ubice do žrtve
od žrtve do kazne
i od kazne do novog ubistva,
dodirujući
beskrajni purpur
one večeri povratka
kada zapištaše  Uzvišene
u oskudnoj travi-
videh zmije i guje isprepletane
oko prokletog roda
sudbine naše.

Glasovi iz kamena od sna
dublji ovde gde svet postaje mračan,
sećanje na patnju ukorenjeno u ritmu
kojim su po zemlji udarale noge
zaboravljene.
Naga tela uronjena u temelje
drugog vremena. Pogled
prikovan za znak,
koji ma koliko želeo ne možeš prepoznati;
duša
koja se bori da postane tvoja duša.

Čak ni tišina nije više tvoja
ovde gde su stali vodenični žrvnji.

Oktobar, 1935

(Prevod Ljiljana Korica)




Popularne objave

Dostojevski, "Braća Karamazovi"- Đavo. Mora Ivana Fjodoroviča

Mensur Ćatić PESME

VASKO POPA "IGRE"

NIKITA STANESKU, JAKOVLJEVA BORBA S ANĐELOM ILI IDEJA O "TI"

Borhes PESME

Branko Miljković Tragični soneti

Dostojevski, "Braća Karamazovi" - "Pobuna", "Veliki inkvizitor" (odlomci)