Antun Branko Šimić
Antun Branko Šimić
1898. Drinovci – 1925. Zagreb
Prazno nebo
Nebo je već dugo
praznina
bez Boga i serafina,
beskrajna pustinja
siva
kroz koju kadšto
aeroplan, grdna tica, pliva.
Ne lete više gore duše
ko laste.
Čovjek u zemlju legne
i sav se raspe.
K Bogu izgubismo pute.
Pjesnici stoje pred
ništavilom, i ćute.
Smrt i ja
Smrt nije izvan mene.
Ona je u meni
od najprvog početka:
sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog
ne proraste
i stigne na rub mene.
Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje
sama.
Rastanak sa sobom
Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Tko od nas još može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Naš je put bez dna i padanje bez glasa
O kuda da se danas pođe?
U sobu uđe moja majka
sjedne
i gleda u me nijemim pogledom
Ja puštam knjigu, izlazim iz kuće
Na rubu polja izmeđ crnih stabla
crveno mrtvo obješeno sunce
Ja stanem nasred ceste
i kriknem
iz svih snaga
Povratak
Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe
Moja preobraženja
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika
