Posts

Showing posts from 2017

Antun Branko Šimić

Image
Antun Branko Šimić 1898. Drinovci – 1925. Zagreb Prazno nebo Nebo je već dugo praznina bez Boga i serafina, beskrajna pustinja siva kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva. Ne lete više gore duše ko laste. Čovjek u zemlju legne i sav se raspe. K Bogu izgubismo pute. Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute. Smrt i ja   Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času Jednog dana ja zastanem a ona raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama. Rastanak sa sobom   Mi stojimo na rubu svijeta i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći Sa zvijezdama i mi zapadamo Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu da je već daleko vidimo ko zvijezdu? Zamakle su zvijezde Tko od nas još može naslutiti sebe? Rušimo se vječno Naš je put bez

Aleksandar Šurbatović, "Priče o gospođi Kon" (odlomak)

Image
 Aleksandar Šurbatović PRIČE O GOSPOĐI KON I deo KON BUKOLIKA Gospođa Kon ustaje u rano, rosom optočeno jutro, kad sve je sveže i sad se možda zapati u bašti. Svetlost se baškari u mraznim kristalima. Ustaje iz tople jelisejske posteljine, u belom runu i sa štapom u ruci, na prstima pretrčava sobu kao neizvesni okean iza kog se smeši kopno i spas nalazi u veluru kućnih papuča. Vesela La cetra , u baroku okupani etar. Ubrzo će poteći mirisi hibiskusa i maslinovog ulja, pečenog hleba, marmelade i sveže izvorske vode s 2 kapi aloje. * Reka jutra žubori njenom kućom. U kupatilu se nadvija nad lavabo, prebira po ogledalu, proverava usamljenu aknu na smirenom spartanskom licu, nezadovoljna odmahuje glavom, cokće, i onda se vatrom umiva, varikinom izbeljuje zube, rendama usne šminka, iglom u oči tetovira jutarnje svetlo ne bi li stado svojih misli nagnala u beg. SREBRO /