ARGONAUTI
More nas je
trpelo, zabavljeno večnošću
U sebi; i tako
smo plovili, od obale
Do obale,
danima, noćima, godinama.
Najlepše
obale, naravno, nismo dodirnuli.
Samo je vetar
nosio iskidana vlakna
Mirisa
ogromnih voćnjaka na kraju sveta,
Izvan pravca
plovidbe; ali smo upoznali
Ljubav i smrt,
i nešto malo smisla,
Tvrda zrnca
zlata u pesku sećanja;
Da, i ponos
pustolovine, uprljan krvlju
I opran čistim
vetrovima, ispod zvezda
U koje smo
nevešto upisali naša imena.
Na kraju smo
se vratili odakle smo i pošli;
Posada se
rasula kao ogrlica; pukla je
Nit naše
sudbine. Kapetan smrskan pramcem broda.
More je ostalo
isto. Sve je ostalo isto.
Brod
rascvetanih rebara trune na polaznoj obali.
Ali malo ko
zna tajnu:
nije važan
svršetak,
Važna je samo
plovidba.
TAKO JE PEVAO
ORFEJ
On pevao je
kao grm pun ruža,
Glasom od
bakra, od voća i pene.
I svaka grana
bivala je duža
I meka ispod
kore, ko da pruža
Crnkasto telo
milovanju žene.
A divne zveri
nisu čak ni znale
Kako im krv se
u med zlatni gruša.
Naježene su,
velike i male,
Ko isečene iz
tišine stale,
S jezerom
svetla u uhu što sluša.
A on je vreme
učinio čujnim,
Dao mu gipkost
vode bistre, plitke,
Pune pastrmki
sa tačkama rujnim;
I boju trave s
cvetovima bujnim,
I ukus zemlje,
sunčane i žitke.
I pevao je i
pod kišom mlakom,
Mokar, sred
ljubičaste deteline,
Krvav pod
kožom, i skriveno lakom
Na odjek
zrelog glasa pod stenjakom,
Gde vrebao je
prvi val tišine.
PESMA O
EURIDIKI
Niko me nije
sprečio da u vašu tamu,
Da u vašu
gustu, obezvremenjenu tamu
Zarijem glas,
okovan u ljubičasto srebro;
Ali se glas
istopio na vašim znojnim dlanovima,
Ugušio u crnom
perju naslaga mrtvih ptica,
Ispario na
žišku mudrosti vaših očiju,
I sada se,
oglodan nevidljivim podsmehom zidova,
Vraćam sam.
Gospodari
poleđine trajanja, da nije bilo
Ljubavi koja
je prožela moj crveni strah
Kao što more
prožima mirisom južni vetar
Ne bih zakucao
na vrata zabranjenog povratka.
A vi ste me
pustili da brojim pesak mrtvog vremena
I popljuvali me
vašim mudrim, bezglasnim smehom,
Kada sam
poverovao očima, teškim od krvi.
Shvatite, bio
sam usamljen. I prošao sam
Vašim
hodnicima, da to i dalje ostanem.
Ali sam ukrao
malo svetlosti vaše tame,
I dotakao vaše
spokojne usne i udove,
Da razumem
besmisleni smisao mog gubitka.
Euridika,
raspletena ko stablo u svom korenu,
Traje izvan
mene, i ne maše mi na odlasku.
I sada,
oglodan nevidljivim podsmehom zidova
Zarivam nokte
u zgranute, pepeljaste dlanove,
Da izađem kako
sam i ušao, dostojanstveno,
Da ne kriknem,
da ne potrčim na vrata sunca,
Uplašen,
grozno obogaćen.
ORFEJEV DRUGI
SILAZAK
Silazak lišen
reči, lišen glasa,
Silazak
praznih ruku, čin pre čina;
Silazak s
gorkom vatrom oko pasa
I ujedima
crnih letipasa
U mesu što se
otvara ko glina.
Sazvežđa
mokrih proleća se miču,
Koreni šuma
gore ko fitilji,
U kući srebra
snegovi se stiču,
Ogledala se
mute, ruže niču,
Mlada se munja
budi, vršak šilji;
A Orfej svetli
u mraku tunela,
Gospodar svoje
tmine ljubičaste;
Bez putovođe,
bez zadanog dela,
S pobunom cveća u špiljama tela,
Sav svetla
lepra, sav fosforne kraste.
Seća se davnog
poraza, prepozna
Mesto i vreme
i otisak krika
Pa ide dalje;
za njim vatra lozna
Mladice pušta,
i tama porozna
Trepti ko
rudnik probuđenih slika.
Silazak bez
težine obećanja,
Pravila igre,
zaloga i kraja;
Svaki je korak
koren; nema granja
To čudno
stablo koje sebe sanja
I na dnu tame
traži vir svog sjaja.
Trag mu se
iskri, trag svetlećeg metka;
Orfej sa
jednim sećanjem i gubav
Ide do kraja,
ide do početka,
Dok na dnu
tame kao na dnu pretka
Svetluca seme,
davna smrt, i ljubav.
Silazi: leta
poju ko sirene,
A on je u
tunelu, nem i gorak;
Zatvori oči; i
kada te prene
Taj vrv u
krvi, ta ruža od pene,
Tad silazak mu
slušaš, njegov korak.
SAOPŠTENJE O
IKARU
Pretpostavka
je pad. Mladić je uzleteo, svetao,
Uz plave
pršljene vetra, mišićavi plivač,
Otvoren kao
ruža nad Lavirintom što se smanjuje,
Gle, svodi se
na jednačinu, opasan modrom vodom
I zelenim
srebrom maslina.
Vazduh
prima mladića
Koji ga pije,
zagrcnut ali siguran, mudriji
Od ptica koje
prestiže. A pad je pretpostavka;
Strašno prazni
azur nad davnim jednim ostrvom,
U jutarnjem
suncu krilati optički signal
Koji je
utrnuo.
Ali dokaza
nema, pitajte ribe
Koje su
navodno jele te oči suncem izujedane,
Nacrtajte tu
tangentu na bok najdubljeg okeana,
Na meso
svetlosti, zamislite se,
Zamislite taj
osmeh iza plaveti,
Tu pouku o
mimikriji mladih bogova-
Osmeh iza
vetra, ucrtana putanja čistog plamena
U polju žutih
sunovrata
STRAŽAR U
KOLHIDI
Nevidljiv je
stražar u Kolhidi;
Samo mu korak
čuješ, i kotrljanje šljunka
U drevnoj
nesanici pene na rubu mora.
Ni jednog
jedra; vlažni vetrovi izjutra
Mrse peteljke
vazduha, polako podivljalog
Bez poznatih
glasova;
uveče kiša u
brdima,
Noćima zelene
zvečke šljunka na mesečini;
I posle čina,
posle ljubavi, posle otrova,
Posle
preimenovanih sazvežđa,
Posle toliko
knjiga otvorenih na vetru
Kao uprljani
cvetovi magnolije-
Stražar na
obali, nevidljiv, zaboravljen
Zuri u zelenu
pučinu,
Jer neko mora
da ostane besmislen
Ako je igra
tačna.
I tačna
lozinka mu rđa u ustima
Kao ključ u
nepotrebnoj ključaonici.
ORFEJ NA
BEDEMU
Evo crte gde
se koleba pesma,
Evo vetra što
pljune na uljanicu, pticu
Posuvrati u
letu, polomi kosti,
Evo mi odjek
iskidan, slogovi oslepljeni
Na dodir
zverskog vazduha tuđine-
Opet je vreme
za smrt:
Iščupaće mi
jezik, otekao
U gorke
pupoljke, izvaliti iz ramena
Ruku sa lirom,
prekasno-
Već sam na
drugoj strani,
Već u
zavičaju, u raspletu korenja,
Već se
uspravljam, prepoznajem hodnik-
Putanjo
kružna, strašna, savršena,
Evo vremena za
pesmu.
ORFIKA
Samo u snu poje mudri fosfor
Samo u snu poje mudri fosfor
Pouku o
izvoru, i plane
Na prvi dodir
vazduha dana:
Ono šta
pamtim, to je oblik bleska
U kome gori
tačna reč,
podatak
O čistoj vodi
(dajte mi da pijem!)-
U žeđi je moje
opravdanje;
silazio sam
U razvaljena
temeljišta,
Srkao iz lokve
boju ilovače,
Ukus korova;
stavljao sam šaku
Pod živu iglu
izvora u steni
Za gutljaj
cveća vode, mleka snega,
Polagao usne
na rošavi kamen
Nekog žleba,
pio kišu pomešanu
S piskom
galeba i svetlošću munje,
U žeđi je moje
opravdanje;
pio
sam
Savu mutnu i
krvavu, Dunav
Ukusa rajskog
mulja i mazuta,
Klokot mu
ispod podlokanih kula
U Smederevu;
pio mudrost pretka
I suzu mu iz
Bregave, iz Ibra,
I more sam
pio,
glasove u njemu,
Potpuni
letopis sudbine razložen
Na slogove i
so i seme vetra
U istoj gorkoj
vodi,
I lizao sam
rosu sa bršljana, jezik
Zavlačio u
pukotine stene
Zbog jedne
kapi (dajte mi da pijem!)-
Poznajem
zveket lanca na bunaru,
Bezbroj
bunara,
i kako vedro pljusne,
Odjek
razmnožen u mokroj dubini,
I kako kaplje
dok okrećem čekrk,
Sabran u žeđi,
u mom opravdanju-
A gorka su mi
usta
Od tog
iskustva žeđi što me vraća
Da hodočastim
od vode do vode
(A izvori se
mešaju u mržnji
I zaboravu,
kao pokolenja),
I tražim jednu
čistu kap,
u kojoj
voda
Seća se sebe
od početka, deli
Sa svojim
krajem, čisto, bez ostatka,
I ne menja se,
a menja smisao
I oblik žeđi.
Dajte mi da
pijem.
ELPENOR
On ležao je
moru na domaku,
Razbijen kao
lutka, iznenađen
Bleskom
praznine u naglom pomaku,
Prekorno
zgrčen; tako je i nađen,
Krčag iz kojeg
vetri miris žeđi
još vlažan
ispod probijene gleđi;
On ležao je
preračunat, srušen,
Bunar
iscrpljen srkom nagle suše.
Prilazili smo,
a bio je dalje
Na svaki
korak; u ćutanju žaljen,
Već javljao se
izmenjen u reči.
Kraj mora beše
čvor oko praznine,
Slomljene
kosti. Mrak je bio veći
A zvezde bliže
za meru gorčine.
(X 1966 – X
1968)
VEŽBA
Asfodele,
sunovrati
Koje crno
sunce zlati,
Žuta zvonca
koja zvone
Pri prolasku
Persefone,
Sunovrati,
asfodele
Oko kojih zuje
pčele;
Biće meda,
zujem vele,
Od narcisa, od
imele,
Gorkog meda,
posne žrtve
Posmrtne za
senke mrtve...
A više im krv
po volji:
Odiseju, ovna
kolji –
U groznici
čelo gori,
To na moja
usta zbori
Elpenor u
noćnoj mori –
Dane, zorom
progovori!
Asfodele,
sunovrati
Koje crni
vetar klati,
Bolje ne znati
no znati
Ko li će vas
sutra brati.